Tako sam barem ja to doživio, a budući da pišem blog onda će da budu i moji doživljaji. Probu nismo imali puna dva mjeseca, nismo se ni viđali jer živimo praktički u tri različita grada. Planove i ambiciju smo prepustili svemoćnom internetu i vatra uskoro postade žar, a žar tinjajući pepeo. Nije slutilo na dobro, gubitak motivacije s jedne strane i presing da moramo uvijek nešto raditi oko benda s druge. Nije, slutilo, na dobro!
I onda se nađemo, nakon dva mjeseca, napravimo probu i u sekundi(zapravo u sat vremena) shvatiš koliko nam je bend u krvi. Odsvirali smo kao da pauze nije ni bilo. Popili smo pivu, dvije, bacili karte na stol i skužili da ne igramo jedni protiv drugih nego jedni za druge. Hehehe mi smo ipak dečki, trebalo je koje pivce ohrabrenja da istresemo van sumnje i muke.
I ne samo da je proba pokazala koliko imamo zaliha, već u trenucima kolebanja dođe i pomoć odozgor. Kako smo gubili motivaciju i komunikaciju u jesenskim mjesecima tako se intenzivirala komunikacija i motivacija organizatora koncerata da nas zovu. Brat bratu dobili smo 7-8 poziva za svirke u mjesec dana što je u našem slučaju ravno čudu. Bilo je tu generičkih tipa „otvorili smo klub pa želimo napraviti program, pa bi eto vas pozvali….“ Do nevjerojatnih:“bok ja sam Hans iz Karlsruhea, naletio na netu na vas, odlični ste i želim vas raditi u svom gradu u jednom klubu. Surađujem s promotorima u Švicarskoj i ostalim njemačkim gradovima tako da nema frke……“. I nevjerojatno, baš sad dok ovo pišem, prekida me poziv jednog uvaženog veterana novinarske rock scene koji želi naći se s nama i izložiti zanimljiv prijedlog(o tome valjda uskoro). Dakako da smo neke svirke morali odbiti jer nam je teško bilo dogovoriti termine koji svima pašu, ali neki koncerti se kotrljaju.
U Boogaloo smo tako svirali s Cojonesima kao gosti hrvatskoj metal senzaciji Fatherima. Šteta da nije došlo više ljudi, ali fino smo se podružili.
Cojonesi i mi idemo daleko u prošlost, Neno nam gostuje kao gitarist, Bojan kao pjevač, a režem ruku ako ne bi Miro ili Buco mogli uskočit i otprašit koju stvar s nama na stageu. Naše bratstvo proširuje se i na She loves Pablo, s kojima ćemo svirati u Ilirskoj Bistrici ovaj petak. Ima nešto u brojevima, datumima kad su ti bendovi u pitanju. Ruiz je osnovan 5.5.2005., s Cojonesima smo svirali prvi put 6.6.2006., a sa She loves Pablo sviramo 11.11.2011. Jedini datum ovakvog ritma u ovoj dekadi pojavit će se još samo 12.12.2012., možda ćemo tada odsvirati zajednički koncert tko zna:)
Nakon Ilirske Bistrice odsvirat ćemo još i 18.11. Seregno u Italiji, naše već domaće mjesto, i dan poslije, 15. obljetnicu Radio studenta. Nakon toga imat ćemo akustični nastup, a onda tko zna, nebo je na potezu!A neka obećavajuća dinamika je gore, što se Ruiza tiče:) Drš'te fige!
T.
