Nismo neko vrijeme pisali blog. Nije bilo naročitog povoda zapravo. Intenziviranjem privatnog života i gubljenjem prostorije za probe prebacili smo svoje aktivnosti na mail. U iščekivanju koncerata u 11. mjesecu, razmjenjujemo demo snimke i polako stvaramo temelj za neke nove pjesme. To nam je sad jedino dostupno i to je manje-više to što se događa.
Ali ipak je nešto obilježilo ovo razdoblje nakon ljeta. Izašle su opet nekakve recenzije izuzetno pozitivne, čak i u Slobodnoj Dalmaciji što je prvi puta da neke veće novine razglabaju o našoj muzici, štoviše iznimno je hvale. Istovremeno nekako poslao sam novi EP i novi album jednoj, sad već, iskusnoj blogerici iz SAD-a na recenziju. Napravila je recenziju Erupta prije godinu dana pa zašto ne bi i novog materijala, mislim si.
I tako malo pomalo dobili smo pitanja za intervju temeljem njenog preslušavanja i proučavanja na netu o nama. I malo je reći da smo ostali zabezeknuti pristupom. Pitanja su pogađala bit stvari, zračila su zdravim i iskrenim interesom za sve aspekte albuma i EP-a. Muzika, tekstovi, poruke, uspoređivanja novih i starih pjesama idejno i muzički…..Uostalom dat ću vam link pa pročitajte sami.
S druge strane punih šest godina sviramo po Hrvatskoj, izašlo je na desetke osvrta naših nastupa, isto toliko recenzija, bili smo na telki od Briljantina, Garaže do Vip music cluba. I nikad, ali baš nikad, nitko nije pokazao ovakav interes. Naravno mi ovdje na blogu deremo svoju kožu i pokazujemo, ali tako je sa ogromnom većinom bendova kod nas. Taj maleni sićušni blog jedne Amerikanke pokazuje superiornu zrelost nad cijelom novinarskom scenom kod nas koja se bavi muzikom. I to ne zato što je njoj Ruiz najbolji bend na svijetu, nego zato jer se to tako jednostavno radi.
Od 15 recenzija novog materijala njih 14 nije ni dotaklo ideju albuma iako su dobili od izdavača sadržajan press-kit sa svim informacijama, iako smo napravili poseban sajt s tom pričom i realno smo jedini bend u Hrvatskoj koji ima takvu briju.
Nitko nije ni zagrebao u tekstove osim kad je trebalo kritizirati izgovor. To je isto zanimljivo da Amerikanka nije uhom mrdnula na akcent jer joj se to podrazumijeva. Pa zaboga iz Hrvatske smo, naravno da ćemo imati akcent isto kao što ga imaju Guano Apesi ili Mando Diao ili Chris Cornell kad pjeva na francuskom ili Mike Patton kad pjeva na talijanskom. Eto to je fokus hrvatske kritike. I kul, neka bude, neka bude i uspoređivanja s drugim bendovima, ali neka bude i potrage za onim autentičnim što svaki bend, kakav god bio ima. Jer jedino tako se može čitateljstvo motivirati da nešto malo ozbiljnije poslušaju, a to je valjda cilj pisanja o glazbi. Ne znam kako vama, al meni su hrvatske recenzije albuma fakat dosadne, i najčešće više moram čitati o autoru recenzije nego autoru muzike.
Uglavnom bio je gušt odgovarati na pitanja nekome tko je ozbiljno doživio ono što radimo, jer mi to stvarno radimo ozbiljno:) Bacite oko!
