Jednom prilikom nam je jedan tv snimatelj rekao „vi ste mazohisti“.
Razgovor je naravno bio vezan uz jadne prilike na našoj rock sceni i zaključak je bio upravo taj. Kako inače objasniti činjenicu da smo više od godinu dana trošili (i još trošimo) gomilu vremena i energije na proizvodnju našeg drugog dugosvirajućeg albuma? Trošimo novce na instrumente, narušavamo odnose sa djevojkama i ženama koje jako volimo, svađamo se..... A kad to naše djelce napokon izađe bit će kao da smo prdnuli u svemir...ništa se zapravo neće dogoditi.
Kad se stvari ovako realistično postave, stvarno je teško objasniti taj „nonsens“ osim nekakvom psihološkom patologijom . Sam rad u studiju zapravo nije uopće zabavan. Izmoždi te kao malo koja stvar i rezultat te najčešće samo polovično zadovoljava. Frustracija i nemoć koju često osjećaš su idealna podloga za teške svađe i svakojake prepirke, durenja, brijanja, probleme sa egom. Barem u našem slučaju to nema skoro nikakve veze sa nekom romantičnom vizijom stvaranja i magije koja se (navodno) u studiju dešava. Zvuči loše, a?
E pa nije!! Iskreno malo koja stvar se može usporediti sa trenutkom kad poslušaš pjesmu koju si pažljivo uzgajao od kad je kao grančica donesena u prostoriju za probe, i koja sada zvuči k'o PJESMURINA od 150 kila žive vage. Umorno se osmjehneš, ispiješ još koji gutljaj pive i kulerski kažeš „nije loše“. A sretan si k'o beba. U tih par minuta oduševljenog preslušavanja nakrcaš se energijom za slijedeća dva albuma i uopće ti ne pada napamet pitati sam sebe glupa pitanja tipa „čemu sve to?“. Kraj uvoda.
Ruiz upravo slaže zadnje djelove ogromnog puzzle-a koji će se zvati Ruiz Radio Revolution i koji po mojoj slobodnoj procjeni ima oko 800.000 dijelova. 'Ko je slagao puzzle od 800.000 dijelova zna kako ćemo sretni biti kad bude gotov. Prošlo je sedamnaest mjeseci od kad smo nadobudno ukrcali bubnjeve u auto i parkirali se pred prostorijom Svadbasa sa uvjerenjem da ćemo u roku od mjesec dva zbuksat album. Šta nas je moglo spriječiti u tome? Sve smo imali: iskustvo prvog albuma, puno probi, uvježbane aranžmane, sređene zvukove, volju od armiranog betona....ali!! Već kod bubnja smo malo zapeli. Iako smo ga za dvadesetak dana stvarno dobro usnimili. „Trebat će malo editirati, ali je ok“ rekosmo. Snimanje basa je išlo relativno glatko jer je to miran i drag instrument, uz jednu kratku epizodu promjene prostora za snimanje. Hvala Applesima(of trees op.a cup.a) na pomoći u tim trenucima. I napokon gitara. Taj toliko bitan instrument, a toliko neuhvatljivog i neukrotivog zvuka. Snimanje gitare je gotovo metafizička kategorija. Tu se gubi svaka objektivnost. I kao da to nije dovoljno, krenula je oprema crkavat na nevjerovatno pravilan način. Od gitare, pedalica, preko lampi do zvučnika u pojačalu. Mislim da jedino kablovi nisu zajebavali. To nam je oduzelo jako puno vremena. O živcima ne želim uopće govoriti. Naša jedina nada i novi heroj i junak postao je Željko Peras Žac, majstor i učitelj koji je svim tim silnim kvarovima stavio soli na rep pa su odustali. I snimismo gitare. Vokal k'o vokal, promjenjivih raspoloženja kakav je namučio nas je, ali na to smo i računali pa smo bili spremni i nismo se dali obeshrabriti. U međuvremenu ljeto, koncerti, obveze, diplome, i još štošta nas je ometalo u našem naumu da u mjesec dva snimimo album. A šta je sedamnaest ili osamnaest mjeseci prema vječnosti?
U svakom slučaju, približava se kraj i te epopeje. Prvi masteri se rađaju, kozmos se mijenja. Izdavača smo našli. Dizajnerski tim marljivo radi na vizualnim rješenjima. Slaže se strategija(da se izbjegne tragedija). Bit će dobro! Naš drugi albumJ
Očekujte uskoro i griz materijala. A onda žvačite dugo i s užitkom. Kuhalo se s ljubavlju:)
Marko
