Ruiz 2012.

Dugo nismo blogali, makar je bilo povoda za bar nekoliko komada. Puno toga se događalo na privatnom i profesionalnom planu kako se to lijepo kaže. Najvažnija stvar koju smo napravili od prošlog bloga je snimanje spota za pjesmu Let's make a sound. Ideja da dođemo u snijegom zameteno Zagorje ubacimo instrumente i odrokamo pjesmu pretvorilo se u cijelodnevno valjuckanje u blatu. Budući da nije isto polugol svirat u bjelini na minus deset i u blatu na suncu bili smo prisiljeni malo postproducirat spot. Tu nam je jako pomogla Gonzina supruga Anita koja je napravila spaljeni psihodelični spot. O ne glazbenom dijelu snimanja ne treba puno trošit riječi---rakija i roštilj, pa pivo, pa roštilj, gemišti.

Otkako je Ruiz Radio Revolution uvršten u top 10 albuma u 2011. godini porastao je interes medija za nas tako da smo dosta davali intervjua, što po portalima što po radio postajama, upali smo na neke top liste i u principu nikad živahnije nije bilo na tom planu. Zato smo sad naumili pošto poto snimit i drugi spot jer tko zna koliko će ta medijska pozornost trajati pa da se iskoristiJ Uglavnom snimili smo novu, malčice poboljšanu, verziju Radiostara s Jurom na klavijaturama i pokušat ćemo napravit spot kroz mjesec dva.

Čini se da ćemo ovo ljeto svirati na nekim fora festivalima, ali još ništa zapravo nemamo potvrđeno. Sad u petak sviramo prvi put u Koprivnici kao gosti Suho Grlo Nosu koji promoviraju svoj drugi, vrlo hvaljeni, album. U zaboku u Zelenoj dvorani sviramo 27.4 a dan poslije slijedi blitz pojavljivanje opet u ulozi gosta Cry Babiesima u Saxu u Zagrebu u subotu 28.4., kako bismo najavili „veliki“ koncert 30.4. u Malom pogonu Tvornice.

Eto sad u petak smo svirali u Jabuci i bilo je prilično frka jer nismo svirali više od 4 mjeseca, imali smo vremena samo za jednu probu, a trebali smo samostalni koncert isfurat u nepoznatom prostoru. Na dan kad su i KSET i Močvara bili puni ljudi od kojih mnogi rado dođu na naš koncert, mi sviramo na dislociranom mjestu u 23 sata u koji ljudi zapravo počinju dolaziti tek iza 1… Ali, ispalo je super!!! Nekako se skupilo ljudi, prostor se napunio i mi smo odsvirali najduži koncert u karijeri s čak 6 pjesama na kojima je Jura svirao. Uf, trebao nam je takav koncertJ

   http://terapija.net/koncert.asp?ID=13674

E, da imamo konačno svoj prostor koji između ostalim dijelimo s mojim novim bendom Go No Go, ali o tim i drugim stvarima slijedeći put!!

T.

Hvala za 2011.!!!

Odbrojavaju se zadnji dani 2011. godine i vrijeme je za rekapitulaciju! Prilično zanimljiva godina za nas, zapravo najuspješnija dosad. Nakon dvije godine posvećenog rada na novom materijalu izbacili smo sredinom godine 16 pjesama kroz EP Draw the line never a square i album Ruiz Radio Revolution. Našli  smo izdavača, Geenger Records  koji je nadmašio našeg prošlog izdavača i potvrdio uzlaznu putanju benda. Prema našim osobnim, ali i ocjenama novinara, kritičara, urednika i štovatelja naše muzike ovogodišnji materijal je zreliji, zaokruženiji i profiliraniji od naših ranijih uradaka-što će reći bolji. Dobra godina:)

 I već kad smo mislili da  naš dvogodišnji trud neće naročito odjeknuti(zbog opće poznatih okolnosti u državi) ipak je album prepoznat i uz odlične recenzije probio se u većinu relavantnih top lista albuma za ovo godinu objavljenih u Hrvatskoj. Bend koji pjeva na engleskom, na maleckoj etiketi----ponosni smoJ Zavrtili smo se na brojnim radio postajama: Radio Student, Radio 101, Radio Šibenik, album tjedna na Radio Vinkovcima, Radio Trsat i možda još ponegdje. Nastupili smo u  emisiji Garaža na HRT-u, bili u dnevniku kao prvi bend prvog TerraneaJ  Imali smo ogromnu potporu prijatelja iz Virtualnog Ateliera koji su nam složili web stranicu posebno za album te besplatnu Iphone aplikaciju čime smo prvi bend u Hrvatskoj koji je to napravio. Svaka čast dečki i ogromno hvala!! Također smo iznimno zahvalni svima koji su kupnjom naših cd-a i majici pomogli mladim majkama koje su odlučile roditi svoju djecu unatoč teškim materijalnim i duhovnim prilikama. Prikupili smo 1000 kuna na taj način i poslali, eto baš ovih dana, prigodno uz Božić. Cijela ideja tog pothvata je da pokažemo i sebi i drugima da možeš mijenjati svijet i činiti ga boljim iako nisi veliki i bogati bend. I nećemo tu stati. I dalje ćemo kunu po kunu prikupljati od prodaje naših proizvoda kako bi došli što prije u prigodu pomoći opet. Sve ruizofile pozivamo da nastave biti velikodušni, a koji još niste da se pridružiteJ

Imali smo sjajnih koncerata ove godine, a nažalost nekoliko njih morali smo i otkazati. Suočili smo se(ili bolje reći suočavamo se)  i s nekoliko velikih izazova- Marko je otišao u Rovinj, Janko je počeo raditi od jutra do mraka, a ja nestrpljivo iščekujem  očinstvo koje mi slijedi kroz mjesec dana. I taman kada se činilo da će Ruiz smanjit gas po svemu sudeći 2012. bit će puna akcije. Naime, prije nekoliko tjedana započeli smo suradnju sa sposobnim zaljubljenikom u rokenrol koji ima snažnu želju pomoći Ruizu da dopre do šire publike jer misli da mi to zaslužujemo hehehe. Malo je reći da smo oduševljeni i da smo zapravo takvog čovjeka na našoj strani željeli godinama ranije. Uvjereni kako ipak sve dolazi u pravo vrijeme već u prvim danima krećemo oštro u zimu: snimamo spot za Let's make a sound i ulazimo u studio snimiti novu verziju jedne stare pjesme za slijedeći singl. Hvala svima koji ste bili dio naše 2011. godine!! Uf, ima još puno toga za reći, ali treba negdje staviti točku. Ja je stavljam na čestitku: 

Ruiz vama i vašim voljenima želi blagoslovljen Božić i  uspješnu 2012. godinu uz želju da se što više družimo kroz koncertne i kućne zvučnike!

Pusa od Ruiza!

T.

Imali smo krizu, kraj (kao da) je bio blizu!

Tako sam barem ja to doživio, a budući da pišem blog onda će da budu i moji doživljaji. Probu nismo imali puna dva mjeseca, nismo se ni viđali jer živimo praktički u tri različita grada. Planove i ambiciju smo prepustili svemoćnom internetu i vatra uskoro postade žar, a žar tinjajući pepeo. Nije slutilo na dobro, gubitak motivacije s jedne strane i presing da moramo uvijek nešto raditi oko benda s druge. Nije, slutilo, na dobro!
I onda se nađemo, nakon dva mjeseca, napravimo probu i u sekundi(zapravo u sat vremena) shvatiš koliko nam je bend u krvi. Odsvirali smo kao da pauze nije ni bilo. Popili smo pivu, dvije, bacili karte na stol i skužili da ne igramo jedni protiv drugih nego jedni za druge. Hehehe mi smo ipak dečki, trebalo je koje pivce ohrabrenja da istresemo van sumnje i muke.
I ne samo da je proba pokazala koliko imamo zaliha, već u trenucima kolebanja dođe i pomoć odozgor. Kako smo gubili motivaciju i komunikaciju u jesenskim mjesecima tako se intenzivirala komunikacija i motivacija organizatora koncerata da nas zovu. Brat bratu dobili smo 7-8 poziva za svirke u mjesec dana što je u našem slučaju ravno čudu. Bilo je tu generičkih tipa „otvorili smo klub pa želimo napraviti program, pa bi eto vas pozvali….“ Do nevjerojatnih:“bok ja sam Hans iz Karlsruhea, naletio na netu na vas, odlični ste i želim vas raditi u svom gradu u jednom klubu. Surađujem s promotorima u Švicarskoj i ostalim njemačkim gradovima tako da nema frke……“. I nevjerojatno, baš sad dok ovo pišem, prekida me poziv jednog uvaženog veterana novinarske rock scene koji želi naći se s nama i izložiti zanimljiv prijedlog(o tome valjda uskoro). Dakako da smo neke svirke morali odbiti jer nam je teško bilo dogovoriti termine koji svima pašu, ali neki koncerti se kotrljaju.
U Boogaloo smo tako svirali s Cojonesima kao gosti hrvatskoj metal senzaciji Fatherima. Šteta da nije došlo više ljudi, ali fino smo se podružili.

Cojonesi i mi idemo daleko u prošlost, Neno nam gostuje kao gitarist, Bojan kao pjevač, a režem ruku ako ne bi Miro ili Buco mogli uskočit i otprašit koju stvar s nama na stageu. Naše bratstvo proširuje se i na  She loves Pablo, s kojima ćemo svirati u Ilirskoj Bistrici ovaj petak. Ima nešto u brojevima, datumima kad su ti bendovi u pitanju. Ruiz je osnovan 5.5.2005., s Cojonesima smo svirali prvi put 6.6.2006., a sa She loves Pablo sviramo 11.11.2011. Jedini datum ovakvog ritma u ovoj dekadi pojavit će se još samo 12.12.2012., možda ćemo tada odsvirati zajednički koncert tko zna:)

 Nakon Ilirske Bistrice odsvirat ćemo još i 18.11. Seregno u Italiji, naše već domaće mjesto, i dan poslije, 15. obljetnicu Radio studenta. Nakon toga imat ćemo akustični nastup, a onda tko zna, nebo je na potezu!A neka obećavajuća dinamika je gore, što se Ruiza tiče:) Drš'te fige!

T.

U čemu je zapravo caka između hrvatskog i američkog pristupa rock bendu?

Nismo neko vrijeme pisali blog. Nije bilo naročitog povoda zapravo. Intenziviranjem privatnog života i gubljenjem prostorije za probe prebacili smo svoje aktivnosti na mail. U iščekivanju koncerata u 11. mjesecu, razmjenjujemo demo snimke i polako stvaramo temelj za neke nove pjesme. To nam je sad jedino dostupno i to je manje-više to što se događa. 

Ali ipak je nešto obilježilo ovo razdoblje nakon ljeta. Izašle su opet nekakve recenzije izuzetno pozitivne, čak i u Slobodnoj Dalmaciji što je prvi puta da neke veće novine razglabaju o našoj muzici, štoviše iznimno je hvale. Istovremeno nekako poslao sam novi EP i novi album jednoj, sad već, iskusnoj blogerici iz SAD-a na recenziju. Napravila je recenziju Erupta prije godinu dana pa zašto ne bi i novog materijala, mislim si. 

 I tako malo pomalo dobili smo pitanja za intervju temeljem njenog preslušavanja i proučavanja na netu o nama. I malo je reći da smo ostali zabezeknuti pristupom. Pitanja su pogađala bit stvari, zračila su zdravim i iskrenim interesom za sve aspekte albuma i EP-a. Muzika, tekstovi, poruke, uspoređivanja novih i starih pjesama idejno i muzički…..Uostalom dat ću vam link pa pročitajte sami.

S druge strane punih šest godina sviramo po Hrvatskoj, izašlo je na desetke osvrta naših nastupa, isto toliko recenzija, bili smo na telki od Briljantina, Garaže do Vip music cluba.  I nikad, ali baš nikad, nitko nije pokazao ovakav interes. Naravno mi ovdje na blogu deremo svoju kožu i pokazujemo, ali tako je sa ogromnom većinom bendova kod nas.  Taj maleni sićušni blog jedne Amerikanke pokazuje superiornu zrelost nad cijelom novinarskom scenom kod nas koja se bavi muzikom. I to ne zato što je njoj Ruiz najbolji bend na svijetu, nego zato jer se to tako jednostavno radi.

Od 15 recenzija novog materijala njih 14 nije ni dotaklo ideju albuma iako su dobili od izdavača sadržajan press-kit sa svim informacijama, iako smo napravili poseban sajt s tom pričom i realno smo jedini bend u Hrvatskoj koji ima takvu briju.

Nitko nije ni zagrebao u tekstove osim kad je trebalo kritizirati izgovor. To je isto zanimljivo da Amerikanka nije uhom mrdnula na akcent jer joj se to podrazumijeva. Pa zaboga iz Hrvatske smo, naravno da ćemo imati akcent isto kao što ga imaju Guano Apesi ili Mando Diao ili Chris Cornell kad pjeva na francuskom ili Mike Patton kad pjeva na talijanskom. Eto to je fokus hrvatske kritike. I kul, neka bude, neka bude i uspoređivanja s drugim bendovima, ali neka bude i potrage za onim autentičnim što svaki bend, kakav god bio ima. Jer jedino tako se može čitateljstvo motivirati da nešto malo ozbiljnije poslušaju, a to je valjda cilj pisanja o glazbi. Ne znam kako vama, al meni su hrvatske recenzije albuma fakat dosadne, i najčešće više moram čitati o autoru recenzije nego autoru muzike.

Uglavnom bio je gušt odgovarati na pitanja nekome tko je ozbiljno doživio ono što radimo, jer mi to stvarno radimo ozbiljno:) Bacite oko!

http://resonancevibes.wordpress.com/2011/10/13/ruiz-interview-philosophical-hard-rock/

T.

I prošlo ljeto-eto!

Ruiz je ljeto završio ranije nego to Sunčev sustav predviđa. U prethodnom postu najavljene su mnoge stvari, a neke su se i dogodile pa krenimo redom. Nabrijani na dobru svirku stižemo u južnu Hrvatsku na Baćinska jezera. Sve je kako treba, ljudi, hrana, cuga, oprema, priroda, ali meteorologija nije bila na strani festivala. Organizatori su strpljivo čekali da kiša počne što su i dočekali oko 22 i 30. Doduše do onda su dva benda komotno mogla odsvirati po satnici(uključujući nas), ali neke su stvari enigmatične  i nepovratne same po sebi pa neću analizirati . Dakle ćorak svirka! Nakon toga Knin. Prateći skrivene znakove po žbunju dolazimo na makadam bez kraja, u mrklom mraku i apsolutnoj tišini pitamo se da li je to pravi put. Kadli iz mraka izranja velika osvijetljena stijena, mračni parking i totalno kul festivalski prostor. Sviramo, ljudi reagiraju dobro, publike ima i još za klopu dobijemo jetrica na saft. Šta ćeš više?

Slijedeći na redu je Terraneo-medijski nabrijan  festival od kojeg se očekuju velike stvari. I mi baš prvi, po zvizdanu, odrađujemo tonsku i vrijeme je da se svira. Nigdje nikog, praznina ,ali od nekud se pomalo skupilo stotinjak duša loveći hladovinu uz zidove. Tehnički uvjeti super i bilo nam je zapravo baš kul. Bend nakon nas, hvaljeni Repetitori već je imao bitno veću publiku jer su naime ljude počeli tek tada puštat na festival. Onda nam je nekako žao bilo da se i nama nije tako potrefilo jer smo bend slične sklonosti bučenju, a publika je u toj fazi još strpljiva i dobronamjerna(fenomen kao i kod jela-sve ti je super kad počneš jest jer si gladan, a pri trećem tanjuru počinješ palamudit) hehehe. Cijeli festival je genijalno organiziran i dobili smo najbolji tretman u Hrvatskoj otkad sviramo. Terraneo obavezno posjetiti!!! Uglavnom prva nas je pozicija u rasporedu dovela do neviđene medijske pozornosti jer su sve reportaže po dnevnicima i emisijama započinjale „Nakon nastupa zagrebačke grupe Ruiz zakotrljao se prvi Terraneo…….“ Zabavno!

A onda je trebala započeti ta seoska idila  prema kojoj bi Brokeback mountain bio kamilica. Gemišti i cjelodnevno sviranje, stvaranje i snimanje. Naravno da je bilo predobro da bi se ostvarilo. Kad želiš učiniti nešto nesvakidašnje razlozi koji to unište uvijek su tako glupo svakodnevni. Jedan šamar realnosti koji ti da do znanja da su obične stvari važne, a one druge luksuz za koji nema vremena.

No, kamen se kotrlja dalje jer znali smo da su još Poljska i Njemačka pred nama.

Krećemo! Nakon cjelodnevnog druckanja u autu, komentirajući posljednje dvije loše, odnosno nedobronamjerne recenzije albuma(nisu toliko loše, koliko bi mi htjeli da su bolje) stižemo do Raciborza. Idiličnog gradića u južnoj Poljskoj, izgledom poput Samobora, ali ljudstvom brojnijeg. Sjajan domaćin Michal u 5 minuta čini raspoloženje kao da smo stvarno otišli u posjet frendovima u Samobor. Dolazimo u klub-birc i imamo šta vidjeti. Fini broj ljudi čeka koncert, ne možemo vjerovati. Eto kad se promocija dobro odradi. Upad je bio besplatan, ali bilo je sedam navečer(popodne) i bilo je ljudi.  S guštom smo svirali, zabavili sebe i publiku. I onda je krenulo guštanje u okusima Raciborzske pive. Počelo u klubu, nastavilo se u stanu uz razgovore o whiskey-u(i Whisky-u) i preslušavanje vinila antologijskih poljskih underground bendova iz osamdesetih naovamo. Odličan provod u Poljskoj koji nismo ni najmanje očekivali!!!

Drugi dan krećemo za Krogis, istočna Njemačka, seoski kraj otprilike omeđen Dresdenom , Chemnitzom i Leipzigom i praktički stižemo na tonsku probu. Skroman, ali super organiziran festival prvo je izdanje. U kompleksu zgrada tri su bila stage-a, a mi smo svirali na glavnom vanjskom. Svirke se nisu preklapale tako da su svi imali publike. Kad se zbroje organizatori, volonteri i posjetitelji bilo je 300-400 ljudi sve skupa. Bendovi su bili na razini, svih žanrova, a posebno nas je razvalio talijanski bend Aim koji nažalost na snimkama zvuče potpuno drugačije. Uživo su u onih 3 posto bendova koji ti bace smiješak na lice.

U autu na putu natrag slušajući genijalan poljski bend Luxtorpeda i kovali planove za dalje, došli u Zagreb i svatko na svoju stranu, u svoje brige i obaveze. Koliko smo dobri kovači pokazat će vrijeme, no oštrica benda zasad je još uvijek oštra

I došlo ljeto-eto!

The Beach Boys!!

Dvije trećine benda već je odradilo prvo bućkanje u moru, preplanuli i zgodni, spremni su za ljetne svirke.  Izazova je na kubik. Tri su lokacije, tri su cure, tri su auta a i tri su žonglera koja to sve vrte i prevrću hehehe. U nedjelju 24.7. sviramo na festivalu 7 jezera kod Ploča. Festival kojeg na ramenima nosi entuzijazam Cvrleta (aka Ivica Marinović)  i suboraca mu, koji su jedan od najljepših komadića Hrvatske-Baćinska jezera odlučili pretvoriti u poprište višednevnog događanja aktualnih i mladih bendova iz regije. Kapa dolje Cvrle!
Tjedan dana kasnije u petak 29.7. sviramo u, po više stvari kultnom gradu, Kninu. Još jednom kapa dolje, ovaj put Jugu koji bez kompromisa izlaže mladež i starež toga kraja svim oblicima rokenrola već godinama. Svirat ćemo uz kultne i drage bendove Heretike, Pase i Đubrivo. Deset dana pauze i onda 9.8. Terraneo. Prvi rif cijelog festivala pripada nama jerbo mi smo prvi prvog dana i ima nečeg kul u svemu tome. I treći put kapa dolje i to Mati koji bi valjda i na Šćedru (i to bilo kojem) uspio napraviti uspješan festival underground glazbe.
 

Tjedan dana pauze i onda projekt Selo. Idemo na selo, u miru, sami, uz vino i mineralnu radit novu muziku po cijele dane. Još uvijek sam malo sumnjičav prema tome jer zvuči predobro da bi prošlo bez problema. Al nećemo čarat, ide se na Selo:)
I sa Sela idemo u petak 19. u Raciborcz, gradić na jugu Poljske koji ima svoju pivovaru s genijalnim pivom. Sviramo, konačimo i drugi dan smo u Krogisu gdje sviramo na Escape the rat cage festivalu. I to je to-Petarda…..pet koncerata u 25 dana i onda posao, život, izmjena radnih i neradnih dana do nekog slijedećeg plana. A planova ima:)

T.

Living la vida Rocka!!!

Valovi! Jedan trenutak juriš na vrhu vala i sto posto si u svemu, a onda val padne i povuče te natrag. Tako je nama bilo s ovom promocijom albuma za koju smo znali da će nas ispuhati. Manje se muvamo po zajedničkom mailu, manje smo aktivni, usporili smo, ali zapravo to je samo naš subjektivni doživljaj...Šta možemo, fakat smo se našljakali i sad bi samo gledali kako se stvari same od sebe događaju. Hoće šipak! Radimo dalje, šta ćemo:)

Dobili smo svojih prvih 10/10 za album i to od čovjeka koji prati muziku desecima godina na što smo skroz ponosni. Uspjelo nam je pobijediti na natjecanju novih bendova „Ima nas još“ u Tvornici te smo tako dobili 50 sati studija besplatno i obećanje da ćemo nastupati (bar jednom) kao predgrupa nekom poznatom i kul bendu u Tvornici. Samo da se svira, svira i svira. Tom idejom nošeni odsvirali smo u Medici ove nedjelje prije američke hype benda The Entrance Band. To je bend čiji su članovi po godinama tu s nama, s nešto dužim stažem i koji živi ono što bi i Ruiz htio. Suradnje s dobrim bendovima, predgrupiranja, veliki američki festivali, turneje po Europi i svijetu. Dobro, njima puno olakšava sama činjenica da su iz USA. Iz prve ruke smo vidjeli u čemu je trik i trik je da trika zapravo nema. Dan prije svirali su u seocetu pored Maribora za 15 lokalnih rokera koji su se došli napiti u birtiju jer je bio free koncert. Onda dođu u nedjelju u Zg i prodaju stotinjak karata po 60/80 kuna. Basistica je skroz etablirana i veselili smo se nekako družiti s njom jer je frendica sa muzikantima koji nama imponiraju, ali slabe vajde je bio od toga. Čudnjikavi ljudi, valjda zvijezde u usponu hehehehe. Kako god, bio je to zadnji koncert prije službenog početka ljeta.

A ljeto će zapravo  bit dosta aktivno jer smo uz dogovorene festivale u Pločama, Kninu i njemačkom Krogisu, dobili  poziv s vinkovačkog Cibarta, a upali smo i na The festival-Terraneo. Možda nam ulete još dva festivala, al zasad čekamo. I da zabavi tu ne bude kraj odlučili smo prihvatiti poziv frendice da joj sviramo svadbu!!!  Ne brinite, nismo propali, prodali se i sl. Znate kako to ide, imaš frendicu, ona bi ful neki „drugačiji“ bend, ona ne bi svadbu nego rokenrol tulum, pa ti kažeš da imaš bend i da bi možda mogli iz zeke navježbat malo pjesama, ne snađeš se i - BUM, sviraš svadbu:D Totalno kul i veselje, ali bome zahtjeva angažman. Pa smo se eto i angažirali:). Čovječe, 6 godina nam je trebalo da napravimo svoj repertoar od 30 pjesama, a sada moramo to u jedan vikend riješit. Pa eto, tko hoće Ruiz na svadbi sve se da dogovorit:D


T.